Oprosti, izvini, pardon, ali sorry !
Danas sam zgrijesio sam sebi.
Ili, da nazovem stvari pravim imenom: zajebao sam sebe koliko samo mogu zajebati i ucinio jednu jedinu stvar koju nisam smjeo uciniti danas.
Nisu mi bili potrebni komentari i pridirke sa strane - misli koje se motaju glavom u momentima kada smo svjesni greske su teze od bilo koje pridirke koju nam neko uputiti moze.
Prvo poezelih skuvati kafu i sabrati se sa sobom, ali u tom kovitlanju misli to se ucini pretesko, i prolazili su sati, a moje tijelo nije proizvodilo nikakvu radnju, te se uputih u krevet i zaspah tupo.
Jedino sto sam uspio prije toga uraditi je otipkati poruku Z.
Nekako, kada se sve odigralo, imao sam potrebu da razgovaram sa nekim, ali niko se nije cino kao sugovornik koga sam zelio imati.
Razmisljao sam sa pozovem S., ali sam imao osjecaj da bi mi on uputio kritike koje mi nikako nisu bile potrebne u tom trenutku.
San je bio jedino utociste, ali ni on ne traje vjecno!
Kada se probuh, problem je jos uvjek bio tu, ali ja sam zasigurno bio hladnije glave, iako jos uvjek prilicno ljut na sebe.
Pogled na telefon mi otkri da je Z. odgovorio.
Ljupka, i odmjerena poruka, kao i uvjek. I sav sadrzaj je bio savrseno primjeren situaciji, a kraj posebno, iako mi se u pocetku ne ucini tako. Naime, na kraju poruke mi je rakao da malo razmazim sebe, i to mi izvuce osmjeh, i na kraju to nesigurno i poceh ciniti.
Jos uvjek nespreman za ljude, krenuh na rucak u meni drago mjesto.
I narucih ono sto je u tom trenu izgledalo najprimaljivije, i proces pomirenja sa samim sobom zapoce.
Odmah nakon rucka pozvah prijateljicu, nadjoh se sa njom, primih malo neizbjezne kritike, ali ubrzo pocesmo pricu o svemu i svacemu.
Sami sebi izgleda najlakse prastamo.
Pitam se da li je to zato sto smo osudjeni na sebe, i zato sto znamo da se iz koze ne moze pobjeci?
Kada je njegova ljutnja dosla do kolebanja u nedelju, S. se okrenuo i otisao.
Koliko puta ste nekome manje ili vise vaznom okrenuli ledja zbog ljutnje?
Zasto?
Da li strah od oprosta ima ikakve veze sa tim?
Zbog svega toga mi se ucini da je prastanje dio ljudske prirde.
S. me je nazvao kada sam poceo ovo pisati.
Zbog onoga sto sam mislio da ce reci, mislio sam da mu ne govorim nista o cijeloj stvari, ali odmah nakon "Halo", moj jezik se razveza i ispricah sve do najsitnijih detalja. Samo je pazljivo slusao, ne upucujuci ni najmanju kritiku. Zahvalan sam mu zbog toga.
Posle toga me je nazvao jos dva puta, vidno me oraspolozavajuci.
Kao da je njegova ljutnja izgubila na svojoj snazi od momenta kada se suocio sa mnom.
Da li vi imate nekoga kome ne zelite oprostiti?
Ne apelujem da oprostite, ali vas molim da se suocite sa istom osobom.
Makar telefonskim razgovorom . . .
