Bivsi ljubavnici . . .
Sjecam se kada si usao u ovu sobu-jedva sam te i pogledao. Moje cutanje te je zbunilo, a ni sam nisi znao sta reci. Cutali smo, sili dijalog, pokusavali da ujedinimo tijela, ali sve je bila samo igra jeftinih aktera koji istinu otvorenih ociju ne vidimo. Zavjesa se spustila, i tada je istina dosla, kada rekosmo zbogom. Od tada ovo nije tvoj dom.
Ipak si juce dosao. Sunce nam milova lica dok mi uzivasmo u ugodnom cavrljanju.
Nisam imao skrivenih motiva kada sam te pozvao. Jedino sto sam zelio jeste da pokusamo igrati po novim pravilima – da udjes u ovaj nekada nas, sada kao u moj dom, ali da to i neprimjetimo, najprirodnije – kao sto ulazis u dom bilo kojeg prijatelja.
Ipak, tok mojih misli presjece tvoja ruka koja skliznu niz moj taban.
Zbunih se . . . Sjetih se . . . Valjda . . . Ne znam . . .
Uzdahnuh!
Da, ja sam mogao nastaviti bez puno osvrtanja na to.
Ali tvoje nestasne ruke ponovise taj opasni pokret, i ja zacutah . . .
Trnci!
Tada shvatismo da nam je hladno i ti krenu prema sofi i nehajno se obmota dekom. Zatrazih deku i ja, ali ti tada rasiri svoju . . .
Zavukoh se bez puno razmisljanja i zavukoh se tako u dimenziju samo nama znanu - tamo gdje ni Bog bio nikada nije.
Gledao sam odraz svojih ociju u tvojim i izvuce mi se osmjeh.
Povratka nije bilo, i nasa lagana igra je zapocela.
Poljubio si mi obraz!
Poljubio sam i ja tvoj.
Nos ti se zaustavio uz moj nos . . .
. . .usne nam se spojise . . .
Bio je to nas prvi poljubac. Nikada me ranije nisi poljubio tako – a ni ja tebe.
Ruka mi se obmota oko tvoga vrata . . .
Tvoja krenu mojim tijelom . . .
Dirao sam te kao po prvi put, tvoje tijelo mi se cinilo nekako nepoznato i samim tim uzbudljivo, a ti odgovori adekvatnim dodirima. I nasa igra ubrza tempo.
Moje tijelo je bilo toliko priljubljeno uz tvoje da nisam znao cije srce otkuca. Kao da su ujedinila otkucaje i zapocela neku divlju muziku.
Ali kada smo stigli do vrhunca, bas kao i sve, morali smo se vratili na pocetak.
Ovaj prosti svijet, za koji do prije par trenutaka nismo znali, sada je vristao i trazio paznju.
Bio si zbunjen, a meni se cinilo sve jasno.
Htjeo si razgovarati . . .
NE!
Rjeci nas uprljaju, one nose nevolje!
Zato rekoh kratko:
„Zurim!“
I izletjeli smo na ulice, nabacili dva obicna siva lica koji ljudi cesto na ulicama nose, skrivsi njima tupu zbunjenost dvojice ljudi koji su tek prije par trenutaka sa svog na ovaj svjet pali. I krenu svak svojim putem . . .
Mi smo dvoje ljudi koji su podijelili predivan trenutak . . .
. . .
