Ako sam ti slucajno precutao - potrazi ovde !

Nakon prosle nedelje, S. me je par puta pozvao telefonom i par dana izbjegavao.
U cetvrtak, zavrsivsi svoje obaveze, dok sam metiljao u krevetu, shvatih da to moje dangubljenje nije ni malo kreativno, te se ustah, i izletih na ulicu bez plana.
Kao po dogovoru bez rijeci, zazvoni telefon. Bio je to S.
Zelio je da prosetamo.
Od momenta kada smo se sreli, poceo je pricati o Z., ocekujuci neko pokajanje u mom glasu, ili griznju savjesti na mom licu. Ni jedno od to dvoje nisam osjetio, niti sam osjetio bilo kakvu potrebu da to pokazujem.
To ga je zbunjivalo.
-Kako mozes reci da me volis, a bilti sa nekim drugim?
-Jednostavno sam eroticno bice.
-?! Tebi nije stalo . . .
-Rekao sam ti vec - koliko got da mi je stalo, necu te cijeli zivot cekati.
Rijec po rijec, korak po korak, prodje dan, a vec se i vece na izdisaju nadje.
Opet bez puno rijeci-uputismo se ka mom domu.
Na ulasku mi rece:
-Uradi to opet i odgriscu ti jaja zubima!
Nasmijah se slatko. U toj sali je bilo nesto u sto je on u tom trenutku vjerovao, i nesto sto je meni bilo potrebno da cujem.
Na trenutak, on je bio manijak zbog mene. Znacilo mu je mnogo!
Noc smo procististili poljupcima i mazenjima, i tek po kojom rijeci.
Neke od tih rijeci koje mi je uputio bile su zamrljane ljutnjom i ljubomorom, i naravno-govorio je o Z.
Nadjoh to simpaticnim i osmjehnuh se svaki put, a njega moji osjmesi omeksase.
Od te noci, do sada je svako jutro docekao kod mene.
Kada vidim kroz sta smo sve prosli, preko cega smo sve presli, sve mi je osjetljivije da smo u "ozbiljnoj vezi".
Ruze cvjetaju ovih dana. Znam da tako nece uvjek biti, ali to me i ne plasi previse.

...

Danas sam zgrijesio sam sebi.
Ili, da nazovem stvari pravim imenom: zajebao sam sebe koliko samo mogu zajebati i ucinio jednu jedinu stvar koju nisam smjeo uciniti danas.
Nisu mi bili potrebni komentari i pridirke sa strane - misli koje se motaju glavom u momentima kada smo svjesni greske su teze od bilo koje pridirke koju nam neko uputiti moze.
Prvo poezelih skuvati kafu i sabrati se sa sobom, ali u tom kovitlanju misli to se ucini pretesko, i prolazili su sati, a moje tijelo nije proizvodilo nikakvu radnju, te se uputih u krevet i zaspah tupo.
Jedino sto sam uspio prije toga uraditi je otipkati poruku Z.
Nekako, kada se sve odigralo, imao sam potrebu da razgovaram sa nekim, ali niko se nije cino kao sugovornik koga sam zelio imati.
Razmisljao sam sa pozovem S., ali sam imao osjecaj da bi mi on uputio kritike koje mi nikako nisu bile potrebne u tom trenutku.
San je bio jedino utociste, ali ni on ne traje vjecno!
Kada se probuh, problem je jos uvjek bio tu, ali ja sam zasigurno bio hladnije glave, iako jos uvjek prilicno ljut na sebe.
Pogled na telefon mi otkri da je Z. odgovorio.
Ljupka, i odmjerena poruka, kao i uvjek. I sav sadrzaj je bio savrseno primjeren situaciji, a kraj posebno, iako mi se u pocetku ne ucini tako. Naime, na kraju poruke mi je rakao da malo razmazim sebe, i to mi izvuce osmjeh, i na kraju to nesigurno i poceh ciniti.
Jos uvjek nespreman za ljude, krenuh na rucak u meni drago mjesto.
I narucih ono sto je u tom trenu izgledalo najprimaljivije, i proces pomirenja sa samim sobom zapoce.
Odmah nakon rucka pozvah prijateljicu, nadjoh se sa njom, primih malo neizbjezne kritike, ali ubrzo pocesmo pricu o svemu i svacemu.
Sami sebi izgleda najlakse prastamo.
Pitam se da li je to zato sto smo osudjeni na sebe, i zato sto znamo da se iz koze ne moze pobjeci?
Kada je njegova ljutnja dosla do kolebanja u nedelju, S. se okrenuo i otisao.
Koliko puta ste nekome manje ili vise vaznom okrenuli ledja zbog ljutnje?
Zasto?
Da li strah od oprosta ima ikakve veze sa tim?
Zbog svega toga mi se ucini da je prastanje dio ljudske prirde.
S. me je nazvao kada sam poceo ovo pisati.
Zbog onoga sto sam mislio da ce reci, mislio sam da mu ne govorim nista o cijeloj stvari, ali odmah nakon "Halo", moj jezik se razveza i ispricah sve do najsitnijih detalja. Samo je pazljivo slusao, ne upucujuci ni najmanju kritiku. Zahvalan sam mu zbog toga.
Posle toga me je nazvao jos dva puta, vidno me oraspolozavajuci.
Kao da je njegova ljutnja izgubila na svojoj snazi od momenta kada se suocio sa mnom.
Da li vi imate nekoga kome ne zelite oprostiti?
Ne apelujem da oprostite, ali vas molim da se suocite sa istom osobom.
Makar telefonskim razgovorom . . .

Sve je stvar percepcije i perspektive. Korak nazad iz drugog ugla je jos samo jedan korak naprijed. Vise ne zelim gledati iz perspektive u kojoj ne idem naprijed. Samo hrlim naprijed.
Ne mogu sebi priustiti luksuz da posmatram drugacije.
I zaista, sve se u mom zivotu krece u nekom pozitivnom smjeru.
Glupo je reci, ali istina je da je sve krenulo na bolje od onog momenta kada sam raskinuo sa S.
Kao da je ta veza nosila neku negativnu energiju.
Ili kao da su sve te pozitivne stvari zahtjevale neku zrtvu.
Kao sto rekoh-sve je stvar perspektive.
Mi smo ostali prijatelji nakon toga, nastavili se druziti i ispijati kafe.
Ja sam ubrzo nakon raskida upoznao jednog momka koji me zna zbuniti.
To sam osjetio prvog trena od kada sam za upoznao-zbunjenost zbog koje sam ga i izbjegavao; nakon nase prve kafe nisam mu se ni javljao. On se javio nakon nekih sedam dana i opet me zbunio.
Prve "prijateljske kafe" sa S. su bile - malo netegnute. Mislim, naravno da nismo pricali o tome koga sam ja ili koga je on upoznao, i stalno smo tako razmisljali sta smijemo a sta ne smijemo reci, tako da smo dosta vremena provodili u tisini.
U proslu nedelju on je dosao kod mene kuci.
Plamen se opet rasplamsao, i sve je bilo divno dok smo ponjeti emocijama uzivali u romanticnom mazenju.
Problem je nastajao uvjek kada je trebalo razgovarati o svemu tome. Tako da smo nasli princip koji se cinio ponajbolji:Velike kolicine romantike bi prosarali sa par kapi ozbiljnoga razgovora.
Posle nedelje je dosao ponedeljak, pa utorak, i srijeda - i svaki dan je nosio malo razgovora i malo mazenja.
Sto se emotivnog plana tice, tu nisam imao nikakvih sumnji, jednostavno je opet raspalio ono sto sam ja bio gotovo izgasio, ali razgovor je uvjek bio prilicno tezak : sada je trebalo proci kroz sve one precutane sitnice iz veze, a uz to se i osvrnuti na novonastalu situaciju. Sve to je bilo jako kompleksno povezano.
Problem tih razgovora je iz moje perspektive, kao i uvjek, bio njegov nedostatak kuraznosti.Od svih recenica, one koje su mi zaprale usi, i one koje su se usjekle negdje duboko:
"Podgrijana CORBA (?!?!) nikada nije dobra kada se podgrije."
"Moja majka te mrzi."
Ovo drugo je bilo receno kroz salu, ali znam da je jebeno istinito. Ta zena se sucava sa sinovom sexualnoscu tako sto mene posmatra kao neko demonsko bice koje je zavelo njeno nevino djete. A on je pak suvise slab da joj se suprostavi. Sve u svemu, cinilo mi se vrlo konstruktivno sto je uopste poceo razgovarati o tome, pa makar kroz salu, jer priznavanje problema i jeste prvi korak ka rjesenju. No ostaje upitno koliko je on postao svjestan tog problema.
Problem razgovora je bila i iskrenost.
Neke stvari koje je on cinio pred kraj veze polako su vremenom dosle do mene preko nekih "prijateljskih" usana.
Kada je on mene pitao sta sam radio od raskida, rekao sam mu manje-vise sve.
Rece da cijeni iskrenost, ali opet kada sam ja pitao sta je on radio, opet je te neke stvari precutao. Pa precutah i ja jos jedanput.
Cak i kada me je S. pitao da li ima neko ko mi se svidja, odgovorih iskreno da ima, iako sam znao da on poznaje gospodina ZbunjenostUMojojGlavi.
A gospodin Zbunjenost se javio u cetvrtak. Pitao je da se vidimo narednog dana, a ja, buduci da ni po kojoj konvenciji nemam neku obavezu ni prema kome, pristadoh. I desi se cudo.
Seatli smo po gradu citav dan, bez ikakve usiljene price o emocijama, vezama ili tome slicno. Na kraju ga pozvah da pogleda moje odaje.
Cim smo usli, poceo me je ljubiti i otvorila se neka nova dimenzija razumjevanja. Ljubio je i milovao moje tijelo kao da ga zna oduvjek, kao da poznaje mnoge njegove tacke i tajne. Predao sam se u potpunosti.
Nekad u tim momentima moje izgubljenosti u kosmosu je zvao S. Gotovo da nisam ni cuo telefon. Nisam mu poklanjao paznju.
Mr Zbunjenost je prenocio kod mene, i ja sam stvarno uzivao u svakom trenu sa njim, iako sam se na momente osjecao emotivno sakato.
Nakon seksa koji se ponovio par puta-jedva da sam ga i dodirnuo, ili poljubio. Kao da su mi doiri, poljupci ili zagrljaju totalno strani i nepoznati. Pitam se da li bi bilo drugacije da prethodnih dana S. nije opet pomutio moj razum.
No, juce sretoh S. Odmah je primjetio malenu masnicu na mom vratu i prokomentarisao da to nije njegovo dijelo.
-Nije.-odgovorih bez mnogo sminke.
-Pa cijih je to usana djeo?-upita.
-Z.
Ubrzo je otisao kuci. Jutros me je rano pozvao i rekao da trebamo razgovarati.
Na trenutak sam pomislio da ce doci neki novi i hrabriji on da mi kaze kako zeli da budemo zajedno i kako nema toga sto ce se isprijeciti na tom putu.
Umjesto toga, ispostavilo se da sam ja onaj isti ja koji od njega uporno ocekuje odlucnu rijec, a da je on onaj isti uplaseni on koji nestaje u svojoj panici.
Svo vrijeme mi je prebacivao zbog toga sto sam ucinio, uz to je dodao da ne moze izbiti iz glavu sliku kako mazim Mr Z dok mazim njega, cak i kad sam ja njemu pojasnio da smo mi prije par dana rekli da mi nismo u vezi.
Rijec po rijec i povukao me je za jezik i ja rekoh ponesto o onome sto znam da se desilo pred kraj nase veze, a sto sam ja toliko puta precutao.
-Nije se desilo nista!-rece on.
-Da - rekoh - zato sto sto si bio odbijen od druge strane.
Vratio se prebacivanju meni zbog mog cina i ja vidjeh da opet plovimo u nasem zacaranom krugu. Nisam se trudio mjenjam bilo sta, ili da budim S. srce.
Onaj zbog kog bi ja ucinio takvo sto bi se potrudio mnogo vise. Stavio bi sve na kocku, pa i rekao zbogom razumu, lupio sakom od sto i rekao:
-Volim te, dovraga!
Melodramaticno? Mozda, ali vise ne pristajem na manje. Moje emocije su postale vrijednije iz prostog razloga sto ih ja vise cijenim, i sto ih pazljivije uzgajam.
I na sve to gladam kao na predivne treutke.
Ne trebam crne misli koji ce ih kvariti.
Necu ni da razmisljam sta ce biti sutra, iz prostog razloga jer ne zelim da mi pobjegne danasnji dan.
I sve je to korak naprijed.

Ne znam kada sam poslednji put imao izlasak slican vecerasnjem.
Pozvao sam prijatelja oko 19 h, dogovorio se sa njim da prosetamo i idemo na kafu.
Pitam se koliko znacenja taj termin "kafa" ima u danasnje vrijeme. Kafa, nerjetko znaci "sex", ili otkidanje od alkohola, etc. Postoji jako mnogo "znacenja kafe", gotovo ih je nemoguce sve nabrojati. Samo se zapitajte sta ste sve dobili ili dali nekome ko vam je ili kome ste uputili pitanje:
"Hocemo na kafu?".
E, mi smo veceras zaista otisli na kafu i zaista smo prosetali. Znaci, bez alkohola i drugih pomagala smo uzivali u staromodnom razgovoru.
Na putu prema kuci isli smo ulicom kojom cesto prodjem, ili tacnije-ulicom kojom cesto jurim u trci za svakodnevnim obavezama. Razgledao sam kuce. Cinilo se da setam knjigom istorije-bilo je tu Otomanskih tragova, dah Austro-ugarske, kao i pepeo ovog poslednjeg rata. Intreresantna, ali i tuzna mi je bila cinjenica da neke od tih kuca nikada nisam ni primjetio, a sam Bog zna koliko sam puta tuda prosao. Ali, mi smo nova brza generacija koja nema vremena za osvrtanje, a ni potrebe, jer imamo sve sto treba da nikada i ne osjetimo da se osvrnemo. Imamo brza kola-pa zasto bi onda setali i zasto bi, zaboga, razgledali sire od automobila koji je ispred, kao i onog koji je iza nas? Uz to lijepo kombinujemo brzu hranu, tako da za kuvanjem nema potrebe i sama porodicna postaje polako  "demode". Imamo instant supe. Imamo espresso, pa kafu sjurimo niz grlo i idemo dalje. Imamo i instant prijatelje, ili kako bi to ljudi koji se sjecaju i nekih drugih vremena rekli "poznanike" koje sada prosto zovemo "prijateljima"-pa zasto bi i onda sa njima i razgovarali uz kafe po par sati? Imamo i instant veze, koje traju taman toliko dok se ne zasitimo tijela naseg "partnera" . . .  Instant . . . Espresso . . . 
Samo nam ljudi, cini mi se nedostaje.
Ali, sve je podlozno promjenama, to sam zasigurno i vidjeo setajuci kroz te kuce i zgrade. Kako se covjek mjenjao, tako je mjenjao i te svoje gradjevine, nih opet izmjenio zub vremena . . .
Osjetio sam najstvarniju fizicku bol u stomaku kada bih posle neke malene, tople kucice sa manjom ili vecom terasom, i dvoristem okolo, ugledao hladnu savremenu ledenu tvorevinu od stakla, bez ikakvih balkona, i ikakve zivosti-sterlnu!
Mada, i ta dvorista i terase su nekako apsurdne danas-mislim, cemu, kad se u trci izmedju kancelarije i kreveta i ne nadje mnogo vremena za uzivanje u svemu tome. I zar smo mi, ljudi danasnjice, ti koji se zelimo otvoriti nasim dvoristem, ili terasom? Cini mi se da nam se vise dopada skrivanje iza teskih betonskih zidova. Da nije tako - zar nebi dvorista, parkovi i kuce bili i dan danas puni zivota?
Ta ljepota postaje nekako uzaludna-prevazidjena.
I ljepota uopste?
Sta je ljepo?
Nos, zubi, grudi, lice, zadnjica, stomak koje mozemo kupiti kod doktora, ili misici koje dobijemo u prahu u svakoj bolje snabdjevenoj apoteci? Mozete promjeniti i ten, ako ne znate kako samo pitajte Michael Jacksona.
Znam da nije istina, ali ponekad se cini da covjek vise ne zeli ostaviti traga. Kao da brise sve sto ga oznacava i razlikuje od drugih.
Evoluiramo - pecinski covjek je crtao crteze. Da, vjerovatno zelimo pokazati kako smo mi iznad toga. Mi vise ne ostavljamo traga.
I na kraju-zasto bi uopste razmisljalji?
To u ovoj brzini nikako nije cool*?
(Jesmo li imali mi neku nasu rijec za to cool stanje? Ili prije rijeci cool to stanje duha nije ni postojalo . . . ?)

Sjecam se kada si usao u ovu sobu-jedva sam te i pogledao. Moje cutanje te je zbunilo, a ni sam nisi znao sta reci. Cutali smo, sili dijalog, pokusavali da ujedinimo tijela, ali sve je bila samo igra jeftinih aktera koji istinu otvorenih ociju ne vidimo. Zavjesa se spustila, i tada je istina dosla, kada rekosmo zbogom. Od tada ovo nije tvoj dom.

Ipak si juce dosao. Sunce nam milova lica dok mi uzivasmo u ugodnom cavrljanju.

Nisam imao skrivenih motiva kada sam te pozvao. Jedino sto sam zelio jeste da pokusamo igrati po novim pravilima – da udjes u ovaj nekada nas, sada kao u moj dom, ali da to i neprimjetimo, najprirodnije – kao sto ulazis u dom bilo kojeg prijatelja.

Ipak, tok mojih misli presjece tvoja ruka koja skliznu niz moj taban.

Zbunih se . . . Sjetih se . . . Valjda . . . Ne znam . . .

Uzdahnuh!

Da, ja sam mogao nastaviti bez puno osvrtanja na to.

Ali tvoje nestasne ruke ponovise taj opasni pokret, i ja zacutah . . .

Trnci!

Tada shvatismo da nam je hladno i ti krenu prema sofi i nehajno se obmota dekom. Zatrazih deku i ja, ali ti tada rasiri svoju . . .

Zavukoh se bez puno razmisljanja i zavukoh se tako u dimenziju samo nama znanu - tamo gdje ni Bog bio nikada nije.

Gledao sam odraz svojih ociju u tvojim i izvuce mi se osmjeh.

Povratka nije bilo, i nasa lagana igra je zapocela.

Poljubio si mi obraz!

Poljubio sam i ja tvoj.

Nos ti se zaustavio uz moj nos . . .

. . .usne nam se spojise . . .

Bio je to nas prvi poljubac. Nikada me ranije nisi poljubio tako – a ni ja tebe.

Ruka mi se obmota oko tvoga vrata . . .

Tvoja krenu mojim tijelom . . .

Dirao sam te kao po prvi put, tvoje tijelo mi se cinilo nekako nepoznato i samim tim uzbudljivo, a ti odgovori adekvatnim dodirima. I nasa igra ubrza tempo.

Moje tijelo je bilo toliko priljubljeno uz tvoje da nisam znao cije srce otkuca. Kao da su ujedinila otkucaje i zapocela neku divlju muziku.

Ali kada smo stigli do vrhunca, bas kao i sve, morali smo se vratili na pocetak.

Ovaj prosti svijet, za koji do prije par trenutaka nismo znali, sada je vristao i trazio paznju.

Bio si zbunjen, a meni se cinilo sve jasno.

Htjeo si razgovarati . . .

NE!

Rjeci nas uprljaju, one nose nevolje!

Zato rekoh kratko:

„Zurim!“

I izletjeli smo na ulice, nabacili dva obicna siva lica koji ljudi cesto na ulicama nose, skrivsi njima tupu zbunjenost dvojice ljudi koji su tek prije par trenutaka sa svog na ovaj svjet pali. I krenu svak svojim putem . . .

 Sinoc sam zaspao sretan, bez dublje analize . . . Ko smo to sada mi i sta smo me nije brinulo - bilo je jasno:

Mi smo dvoje ljudi koji su podijelili predivan trenutak . . .

. . .